Odavno još imam teoriju da je planeta naseljena dvema grupama ljudi: onima koji bleje i onima koji se razbijaju od posla. Ta podela je zasnovana na objektivnom stanju i ne zavisi od ličnog stava blejača ili radoholika. Ne smatram blejače nižom kategorijom. Naprotiv, verujem da se život sasvim lepo može ispuniti opuštenim obavaljenjem samo onoga što se silom prilika mora uraditi. Ko zna kakve sve blagodeti proizlaze iz praznine. Da im je dosadno, blejači bi sigurno smislili način da se zabave. Još je From opominjao ljude da primete kako skoro nikad nemaju trenutaka u danu kada ne rade baš ništa, a svima bi to bilo korisno. Ono što se pitam jeste da li su oni koji rade bez prestanka sigurni da sasvim dobro vladaju svojim vremenom.
Mnogo mi se dopadaju mladi ljudi s kojima radim i s kojima se družim zato što su talentovani za više stvari istovremeno, zato što su radoznali, preduzimljivi i vrcaju iskričavim idejama. Ipak, retko mogu da provedem s njima onoliko vremena u otvorenom razgovoru koliko bi meni bilo potrebno da stignemo do prijatnog trenutka kad zadovoljno unisono ćutimo. Teško mi je da im gledam tamne podočnjake nastale zato što su u poslednjih pet dana spavali ukupno deset sati, nastojanje da uvežbaju istovremeno postojanje na dva mesta u prostoru, završavanje obaveza za juče i skokove na cilj brzinom onih čestica što su brže od svetlosti. Čemu to? Razumem uživanje u šikljanju adrenalina, usklađenost sa ubrzanjem komukacijena planeti i osećanje moći dok se preleće kroz sedam dana kao da su spojeni u jedan. Ali, sumnjam da se u tom letu zaista promisli ono što se radi, doživi ono što se živi, a nije ni zdravo (što je bitno za one koji žele da požive i umru zdravi).
Vreme je funkcija ličnog stava. Protiče sporo kad ga doživljavamo kao sporo, skuplja se, skakuće, razdeljuje i rasteže kad ga sami sabijamo ili razvlačimo. Pošto vreme ne postoji nezavisno od našeg doživljaja vremena, ne možemo ga ni posedovati. Rečenica „nemam vremena“ zapravo znači – time neću sada da se bavim jer imam nešto preče. Dakle - ne postoji vreme, nego postoji prioritet.
Organizacija vremena nije komplikovan posao, ali treba stati i razlučiti šta je bitno, a šta nebitno. Proceniš šta je ono što je neophodno i koliko ti vremena treba za to, pa u rezultatu te jednačine nađeš koliko energije ti ostane za ono što još želiš neizostavno da uradiš. I onda sve to lepo raspodeliš na 24 sata, sem onog divnog dana u godini kad se prelazi na zimsko vreme pa dan traje 25 sati.
Taj dvadeset peti sat iskoristiš da se zaustaviš i uživaš u praznini.
U principu se slažem sa svime što je napisano u tekstu, samo bih skrenuo pažnju na par stvari:
Moj brat je govorio u šali: ''Svi Beograđani misle da dobro voze, ali ja STVARNO dobro vozim.'' I stvarno je dobro vozio.
To što se velika većina njih zavarava, ne znači da nema onih koji zaista dobro voze. Ne znači da nema onih koji stvarno nemaju vremena.
Grad (ovaj grad, bilo koji grad, svet) je prepun ljudi koji ''nemaju vremena''. Dobar deo njih prosto laže da bi zadržao svoj komfor, lažu iz lenjosti ili nemara (jer ne žele da troše svoje vreme na tebe). Od ovih ostalih, koji su iskreno u gužvi, velika većina ne ume da organizuje svoje vreme i onda su stalno u gužvi, iako ne umeju da ti kažu gde im ode tih 24h.
Međutim, postoji jako mali procenat ljudi koji su stvarno ekstremno zauzeti (i to pravim stvarima - i bitnim i hitnim) i zbog njih nekako nije fer pisati ovakve tekstove iz tako zahvalne pozicije, pozicije nekoga ko u (*datom*) (*trenutku*) ima vremena za blejanje (čitaj - pisanje teksta za blog).
Druga stvar je što ljudi nisu konstantno u istom modu. Neki ljudi mesec dana dobro vladaju svojim vremenom, pa onda opet upadnu u vrtlog vremena. Ako bismo poredili celu stvar sa plivanjem - postoje ljudi koji su hrabri i žele da pokušaju dalje da plivaju i da se bore sa većim talasima, pa im se ponekad desi da ih nespremne uhvati vir iako su odlični plivači. Oni ne mogu onda tek tako reći ''Jao, što sam glup, pa nije trebalo da idem ovako daleko, ima virova, sad ću da se teleportujem nazad na obalu.'', nego moraju uložiti napor da iz tog vira izađu sa što manje posledica po sebe, okolinu i na kraju i projekte kojima se bave.
Tako da, nekada, iako u teoriji shvataju sve što je napisano u ovom tekstu, ljudi ne mogu tek tako da otkažu pola svojih obaveza da bi se rasteretili, jer takvo jedno presecanje gordijevog čvora može imati nesagledivo gore posledice od borenja sa virom dok se opet ne dođe do stabilne vode.
Ima dubina (pa i vir) svojih prednosti i može naučiti te mlade ljude mnogo čemu, iako je činjenica da se neki zaista udave. Neki se udave i u plitkoj vodi. Oni koji, pak, ostanu na površini, uživaju u vodi i plivanju na jedan drugačiji način koji se ne može porediti sa mlataranjem po plićaku.
U svakom slučaju, lako je sedeti na sigurnoj obali i posmatrati ''budale'' koje se dave na pučini i još se sve čuditi: ''Heh, lude jedne, pa ko ih je terao da idu tamo, kad je voda lepa i blizu obale''. Ne mogu se svi virovi predvideti, kao što se ni vreme ne može savršeno organizovati (u ovom veku i gradu). Jedini način da izbegneš ''upadanje u gužve'' u ovakvom dobu je da ne radiš ništa.
Jedini način da se izbegnu talasi i virovi je da se ni ne zapliva. A meni lično je to gore od davljenja.
naš pjesnik rekao
šta se žuti na beskrajnom polju
ak' te ko bude pit'o
s ponosom mu odgovori - to je naše žito
Jer mi budućnost
ne zacrtavamo planovima
nego brazdama traktora
a ako imaš traktor - vrati kombajn
A ne ko neki koji imaju
i traktor i kombajn
i onaj, onaj
kako se zove cirkulator
A još imaju vremena da se bave folklorom
u kultur'umje'čkom društvu
el' tako?
pa jasno, jasno da jeste...
i zato, šta možemo požel'ti
možemo požel'ti da nam rodi žito
I nek nam rodi žito i iduće godine
i nek nam uvijek rodi žito, hvala
http://www.youtube.com/watch?v=v0GaCg1ANYA
... a i pesma je iz mog vremena...