
Obično pominjanje predrasuda u današnjem društvu ukazuje na nešto pogrešno, zablude, nešto što je problem, protiv čega se treba boriti. To nije ništa čudno, jer ako pogledamo u najbanalnijem smislu šta su predrasude – iako one same po sebi nisu i ne moraju biti zablude – vidimo da po samoj svojoj prirodi imaju jednu „pogrešnost“: one treba da budu sud o nekome ili nečemu, o nekoj stvari na primer, pri čemu taj sud nastaje pre nego što je sama stvar data. Dakle, predrasude treba da budu sud o stvari koja ni u kom smislu nije data – to je problem u vezi s njima. Ali pre nego što se izjasnimo pozitivno ili negativno o njima ili pre nego što možemo da kažemo kako se protiv njih boriti, trebalo bi uzeti u obzir jedno vrlo bitno pitanje: šta mi zapravo činimo sa predrasudama?
Jedna od aktivnosti koju činimo sa predrasudama je, kao što je pomenuto, da sudimo. Sem toga, naš odnos prema drugima se nikako ne iscrpljuje suđenjem, mi razgovaramo, slušamo i odgovaramo, smejemo se, glupiramo ili na kraju ponekad samo ćutimo – ćutimo recimo kada ne možemo da nađemo nikakvu rasudu o čemu bi govorili.
Kada se radi o drugima koje poznajemo, mi već imamo neke sudove, neki uvid koji omogućuje da se odnos normalno odvija, da , tako reći, prilikom komunikacije drugog ne „promašimo“. Međutim, mi isto tako stupamo u odnose sa onima koje ne poznajemo, o kojima ne možemo da imamo nikakav sud. I to naše stupanje u odnose po prirodi nije, ili bar ne bi trebalo biti, potpuno slepo – nećemo se samo glupirati ili uporno pričati svoju priču bez obzira na to ko nas sluša, već ćemo na izvestan način pokušati da „pogodimo“ mogućnost odnosa sa tom osobom, način na koji sa njom može najbolje da se komunicira, bilo da ćemo to uraditi zbog odeće koju nosi, pogleda, osmeha ili zbog mesta iz kojeg dolazi ili neke glupavije stvari za koju smo i sami svesni da verovatno nema mnogo logike. Dakle, za to nam treba nešto što liči na sud, ali svakako nije sud, a to su predrasude. Čak ako bi nas neko u toj prilici pitao za sud o toj osobi, mi bismo, ako bismo bili pošteni, rekli da ništa ne znamo.
Ono što, ovim, činimo sa predrasudama uopšte nije da sudimo, već tražimo način kako da se sa nekim, ili nečim, upoznamo, na koji način da priđemo. Tako možemo, ako ne da se oslobodimo pogrešnih predrasuda, onda bar da izbegnemo da ih primenjujemo na pogrešan način. Međutim, ako nismo suviše zadrti, upravo ovo je i način da se oslobađamo pogrešnih predrasuda, tako što ćemo ih iskušati. Zapravo, samo velika tvrdoglavost bi nas zadržala na tome da i pored toga što se u odnosu sa drugima naše predrasude pokazuju neprimerene, ostajemo pri njima. Otuda, iz same upotrebe predrasuda imamo i način na koji se sa njima boriti: dopustiti stvarima, na koje se predrasude odnose, da u susretu sa njima one za nas imaju prednost nad predrasudama.
Ali, to nas rešava samo jedne strane problema. Problem je mnogo veći sa onim predrasudama koje nas ne upućuju kako da nečemu priđemo, nego nas upućuju da nečemu ne prilazimo, kada nešto smatramo glupim, štetnim ili zlonamernim. Očigledno, sama stvar nam ovde ne može ništa pomoći, jer smo se upravo nje odrekli. Ostaje nam samo da sami sa sobom ili u komunikaciji sa drugima preispitujemo svoj stav, a na to će nas naterati bar to što ovaj stav, bez suočavanja sa onim o čemu je stav, ne može da se oslobodi te inkonzistentne „pogrešnosti“ u sopstvenoj prirodi: da pretenduje da je sud o nekoj stvari, a da ta stvar nikako nije prethodno bila data.